Aleksandrijska biblioteka ( Destruction of the Library of Alexandria )

Biblioteka u Aleksandriji je izgrađena od strane Ptolomeja I ili njegovog sina, Ptolomeja II, negdje oko III vijeka p.n.e. Biblioteke nisu ništa neobično u antičkoj civilizaciji. Najvjerovatniji cilj biblioteke u Aleksandriji je da pokaže moć Egipta a ne da bude stjecište, filozofa, inovatora i naučnika, međutim biblioteka se transformisala u nešto više i značajnije. Veliki broj zaposelnih u biblioteci bio je zaposlen na prevođenju sa „varvarskih“ jezika na grčki, a takođe su radili i na prepisivanju originalnih grčkih spisa. Pomenute “ varvarske“ spise, biblioteka je nabavljala na nekoj vrsti sajmova knjiga u Atini i na Rodosu. Ostala je zapisana legenda da je Ptolomej III pozamio neke originalne spise od Sofokla, Euripida, Ezihila iz Atine. Na ime kaucije dao je ogromno bogatsvo, kao zalog da će ih vratiti. I, poslije nekog vremena i vratio je svitke, ali kopije. Nikada neće biti sigurno je li ovo samo legenda ili istina.

Nikada takođe neće biti sigurno koliko se svitaka čuvalo u aleksandrijskoj biblioteci, spominje se raspon od 40 000 do 600 000 spisa. Delimično i zbog ove biblioteke Aleksandrija je uskoro postala grad naučnika, učitelja i učenika. Svim helenističkim naučnicima dopušteno je izučavanje spisa u biblioteci. U to vreme u Aleksandriji je objavljeno mnogo revolucionarnih ideja, neke od najznačajnijih su da čovek razmišlja mozgom a ne srcem, da se Zemlja okreće oko Sunca (čak 1800 godina prije Kopernikovih saznanja), čak je prilično tačno izračunat i obim Zemlje… Nažalost sve dobre stvari nekad se moraju završiti.

Vrlo često se kao odgovor na pitanje, šta se desilo sa legendarnom bibliotekom u Aleksandriji, čuje odgovor da je nestala u velikom požaru. Međutim, to nije sto posto istinito, razgradnja biblioteke je počela nizom događaja. Isto tako postoje pisani podaci o nekoliko požara u Aleksandriji, u tom periodu međutim niti u jednom izvještaju se ne pominje „veliki“ požar koji je uništio biblioteku. Vrlo često se pominju tri krivca za uništavanje biblioteke a to su Julije Cezar, Teofili od Aleksandrije i kalif Omar iz Damaska.Legenda kaže da je patrijarh aleksandrijski, Teofil, 391. godine počeo sa uništavanjem paganskih hramova u ime Hrista. Iako je poznato da je Teofil uništio jednu biblioteku, preovaldava mišljenje da se ne radi o velikoj aleksandrijskoj biblioteci već o njenoj“sestri“ koju je podigao Ptolomej III, mnogo manjoj biblioteci i sa mnogo manje spisa. Na to navodi ubistvo jedine ženske naučnice, filozofa i matematičarke, Hiptije, koja je ubijena 415. godine zbog neslaganja sa stavovima u vezi nauke.
Priča o kalif Omaru je zasigurno izmišljotina. 645. godine Omar je osvojio Egipat, a biblioteku je spalio zbog spisa koji se nisu slagali sa učenjem Kurana. Mnogi naučnici istoričari misle da je ova priča izmišljena u XII vijeku kao propaganda u vreme krstaskih ratova.

Najvjerovatnije, „veliku vatru“ je napravio Julije Cezar za vrijeme rata u Aleksandriji. Cezar je postavio požar u aleksandrijskoj luci s namerom da zapali flotu, što jasno i piše u nekim dokumentima. Niti u jednom dokumentu se ne spominje da se ta vatra proširila i na veliku biblioteku, ali najvjerovatnije se upravo to desilo. Sasvim je sigurno da su izgoreli svi spisi u skladištima u luci , a da je po završetku bitke Cezar naredio otpremanje velikog broja dokumenata u Rim. Seneka kaže da je u vatri uništeno 40 000 svitaka ali pošto se smatra da je biblioteka imala nekoliko stotina hiljada pretpostavlja se da je ostatak spašen i otpremljen u Rim. Kasnije neki pisci, uključujući i Straba, spominje muzej u čijem je sastavu biblioteka i radila, i naučnike u biblioteci. Sve su to indirektni dokazi da je dobar deo biblioteke preživio.

Znači biblioteka nije uništena u požaru a ipak nestao je ogroman broj spisa. Šta se desilo sa njima? Najvjerovatnije, nekoliko stvari je igralo ključnu ulogu u tome. Prvi razlog je svetovni. Drugi je nedostatak prepisivača koji su prepisivali na papirus, papirus nije dugotrajan materijal. Treći razlog su osvajači, svaki osvajač je deo biblioteke odneo u svoju zemlju, a najverovatnije ti papirusi su vremenom propali jer ih nije niko prepisivao. I četvrti razlog su verska uverenja koja su dovela do uništavanja spisa od strane verskih vođa. Biblioteka nikad nije bila omiljena religijskim vođama i predstavljala im je prijetnju
.

Amelia Earhart ( What Happened to Amelia Earhart? )

Amelia Earhart (rođena 24. jula 1897. u Atchinsons, Kansas, SAD; nestala iznad Pacifika, 2. jula 1937.) je bila američka pionirka avijacije i borac za prava žena.Amelia je prva žena koja je tromotornim avionom preletjela (kao putnik) sjeverni Atlantik između 17. i 18. juna 1928. s pratiocem pilotom Wilmerom Stultzom. Prvi put je poletjela godine 1919. a samo godinu dana nakonCharlesa Lindbergha bila je prvom ženom koja je preletjela Atlantik i to sasvim sama između 20. i 21. maja 1932. U julu 1935. Letjela je sama od Havaja do Kalifornije 18 sati i 16 minuta pri čemu je preletjela 3860 kilometara. Smatra se jednim od najznačajnijih pionira avijacije.
Nešto prije svog 40 rođendana, krenula je u avanturu koju niko do tada nije uspjeo niti oprobao. Krenula je na let oko svijeta. Željela je da preleti zemlju na dužini Ekvatora. Kao avion joj je stajao na raspolaganju Lockheed Modell 10 Electra, kojeg je financirao njen suprug George Palmer Putnam. Prvi pokušaj u martu 1937 godine je prekinut na Havajima zbog udesa prilikom uzlijetanja u kojem niko nije bio povrijeđen. Sa svojim Navigatorom Fredom Nolanomstartala je ponovo 21. maja 1937 u Majamiu. Nakon nekoliko međuslijetanja uBrazilu, Zapadnoj Africi, Kalkuti i Rangunu nakon što je preletjela 3/4 svoga cilja, startala je 2. jula iz Lae u Novoj Gvineji da preleti zadnji dio (Pacifik). Kursirala je prema Hovland-Ostrvu gdje je još jednom htjela da napravi međustopno slijetanje zbog sipanja goriva i odmora prije završne faze leta. Međutim tu nikada nije sletjela. Nakon nekoliko radio kontakata sa zemljom avionu se gubi svaki trag.
Najveća akcija potrage u dotadašnjoj historiji, pokrenuta je nakon njenog zadnjeg javljanja preko funka 2. jula u 8:45 h sve do 19. jula kada je američka vlada teškog srca odustala od dalje potrage. 64 aviona i 8 ratnih brodova američke vojske su učestvovali u potrazi, više od 402.000 km² Pacifičkog okeana je pretraženo a sve to je koštalo od prilike 4 miliona US-Dollar-a u tadašnje vrijeme je to vrijedilo kao danas 100 miliona dolara. Amelia Earhart je proglašena „nestala, vjerovatno mrtva“. 1938 je u njenu čast na Hovland ostrvu izgrađen svetionik.
Njeno tijelo, tijelo Freda Nolana i ostaci njihovog aviona nikada nisu pronađeni.

Izgubljeni grad Helike ( The Lost City of Helike )

Helike, grad na severu Peloponeza, bio je posvećen Posejdonu – bogu mora. Pred kraj drugog veka nakon Hrista, Grčki pisac Pausanias, zapisao je kako je zastrašujući zemljotres uništio Helike, a cunami koji je usledio doslovno je isprao grad sa lica zemlje.
Sve do 1861. godine nije postojao nikakav opipljiv trag, sve dok arheolozi nisu pronašli kovanicu sa likom Posejdona. Međutim, tek 2001. uspeli su da lociraju ruševine ispod slojeva mulja i peska, i trenutno pokušavaju da saznaju kakav je bio uspon i pad grada za koji se smatra da bi mogla biti izgubljena Atlantida.

Nibiru ( Planet X / Nibiru )

Nibiru ili Planet X, hipotetski planet koji se prema mišljenjima nekih istraživača nalazi na rubu Sunčeva sustava. Vjerovanja kako će to nebesko tijelo svojim prolaskom kroz Sunčev sustav uzrokovati kataklizmu na Zemlji krajem 2012. i posljedično izazvati smak svijeta, nisu potvrđena od strane znanstvene zajednice i osporena su kao pseudoznanstvenanaklapanja.


Unutar pseudoznanstvene zajednice vjeruje se da je Nibiru planet velike mase, vjerojatno pet puta veći od Zemlje koji je udaljen od Sunca pola svjetlosne godine. Također, tvrdi se da se kreće eliptičnom putanjom i okreće u suprotnom smjeru od ostalih planeta, a postoje i tvrdnje kako se ne radi o planetu, već o smeđem patuljku, odnosno protozvijezdi.

Ideja o planeti Nibiru nastala je 1976. u djelu američkog antropologa Zecharija Sitchina (1920.-2010.) Dvanaesti planet, u kojem autor obrađuje i prevodi drevne sumerske tekstove u kojima se spominje tajanstveni planet Nibiru koji, premasumerskoj mitologiji, naseljavaju Anunnaki, drevni astronauti ili bogovi, a koji u većim vremenskim rasponima, ciklički prolazi kroz naš planetarni sustav. Koncept o postojanju Nibirua ili tzv. planeta križanja, dalje je razradila Nancy Lieder, samozvani medij, koja je konstruirala čitavu priču o povezanosti Planeta X i Nibirua s majanskim kalendarom čiji današnji ciklus završava 2012. godine.

O postojanju nekog velikog nebeskog tijela nagađalo se još i prije otkrića Plutona 1930. godine, jer su postojale anomalije u orbitama Urana i Neptuna te pojasu asteroida unutar Sunčeva sustava koje nisu mogle biti objašnjene nikako drugačije, nego kao utjecaj nekog velikog i dotad neotkrivenog nebeskog tijela.

Godine 1877. astronom David Todd pokušao je pronaći planet u blizini Neptuna, koristeći se tzv. "grafičkm metodom", kojom je na temelju otpadnog materijala oko Urana utvrdio gdje bi se taj objekt otprilike trebao nalaziti. Godine 1879.Camile Flammarion je pokušao pronaći nepoznat planet na osnovi gomilanja kometa koje privlače veliki planeti. Taj je hipotetski planet američki matematičar i astronom Percival Lowell (1855.-1916.) nazvao Planet X. Kada je 1930. godineClyde Tombaugh otkrio Pluton mislilo s da je konačno otkriven Planet X, no naposljetku je zaključeno kako njegova masa nije dovoljna da prouzroči spomenute anomalije u kretanju okolnih planeta.

U sumerskim legendama postoji priča o planetu koji je već jednom prošao kroz Sunčev sustav izazvao kataklizmu. Legende tvrde kako su Zemlja i Mjesec, kao i asteroidni pojas oko Saturna rezultat sudara tog planeta, odnosno njegova satelita i planeta Tiamata koji mu se našao na putanji. Babilonci su taj planet povezivali s bogom Mardukom, čije ime na akadskom znači "onaj koji prolazi", no u većini tekstova povezuju ga s Jupiterom. Te je sumerske tekstove prvi preveo i objavio Zecharia Sitchin koji je tajanstvenom planetu dao ime Nibiru.

Godine 2005. otkriven je patuljasti planet Eris, zbog kojeg je astronomska zajednica preklasificirala Pluton, a koji je također doveden u vezu s mitskim Nibiruom.

Astronomi negiraju mogućnost postojanja planeta Nibiru tvrdeži kako nema nikakvih argumenata koji bi potkrepljivali takvu teoriju. Istovremeno, NASA je obznanila krajem 2011. godine kako ne postoji nikakva mogućnost za bilo kakvu nebesku prijetnju koja bi 2012. pogodila našu planetu i uzrokovala smak svijeta ili velika razaranja. Znanstvenici tvrde kako bi jedan takav nebeski objekt koji se približava Zemlji, a trebao bi joj se sasvim približiti krajem 2012., već sada bio vidljiv golim okom i kako je nemoguće da je skrivan zbog Sunca, kao što tvrde pobornici teorije o njegovom postojanju.

Grob Dzingis Kana ( Tomb of Genghis Khan )

Poslednja godina Džingis-kanovog života bila je kao i skoro ceo njegov život obeležena ratovanjem: Tanguti, narod koji je vladao vazalskim carstvom Hsi Hsia, pobunio se i nije hteo dalje plaćati danak. Došlo je do mongolske opsade, tokom koje je Džingis-kan umro. Navodi se više uzroka: pad s konja, malarija, tangutska kletva, kao i iscrpljenost i ostarelost. Tanguti su nakon Džingis-kanove smrti istrebljeni, a osvajač je pokopan na nepoznatom mestu: budući da je posmrtna povorka ubijala uz put sve živo, od ljudi do stoke i ptica, a kasnije je pobijena i većina ljudstva povorke da bi se sprečilo oskvrnuće Džingis-kanova groba, za poslednje se počivalište najvećeg vladara Evroazije, usprkos brojnim istraživačkim ekspedicijama, ne zna. U doba Džingis-kanove smrti, njegovo carstvo se prostiralo od Žutog mora do Kaspijskog jezera.

Mnogi ljudi su u prethodnih skoro osam vekova pokušavali da pronađu grob čuvenog osvajača, od arheologa koji su otkrili Džingis Kanovu palatu do advokata iz Čikaga koji je vodio ekspediciju čiji je cilj bilo 60 neotvorenih grobnica u području gde je ovaj vladao.

Bila je to potraga za istorijskim predmetima, ali i blagom. Prema listu "Mongolija tudej", sa Džingis Kanom su zakopana neizreciva blaga doneta iz svakog kutka njegovog carstva.

Džingis Kan je zahtevao da se sahrani bez obeležja i nakon što je preminuo, njegovo telo je vraćeno u Mongoliju i to verovatno u njegov rodni grad Khentii Aimag. Mnogi ljudi veruju da je on sahranjen negde u blizini reke Onon. Prema legendi, pogrebna pratnja je pobila sve što je prešlo njihov put u cilju da sakriju gde je on konačno sahranjen. Nakon što je grobnica završena, robovi koji su je gradili su ubijeni, a onda su vojnici koji su njih ubili izvršili samoubistvo.

NLO u Baltickom moru ( The Baltic Sea Anomaly )

Jedna od novijih misterija. Baltički NLO je misteriozni objekat nađen 19. juna 2011. u Severnom moru ,izmedju Svedske i Finske, i za sada mu se ne zna poreklo. Objekat je stariji od 14.000 godina.

Neidentifikovani potonuli objekat je pomoću sonarne tehnologije otkrila jedna svedska kompanija i to negde između Svedske i Finske, a tacna lokacija se drzi u tajnosti.

Objekat se nalazi na dubini od 87 metara. Svedski ronioci su otkrili da mu je prečnik 60 metara i da je podignut na oko četiri metra iznad morskog dna.Nepoznati objekat ima zaobljene ivice, pa lici na pecurku. Na njegovom vrhu nalazi se otvor jajastog oblika koji izgleda kao ulaz u brod. Zanimljivo je da su na dnu mora primetili i trag dužine 300 metara kojim je NLO mogao da se krece dok se konačno nije zaustavio. Ronioci su primetili da u krugu od 200 metara oko ovog misterioznog objekta, dolazi do ometanja rada nekih elektronskih uređaja.

Nekoliko objeta je zanimljivo za istrazivanje.

Glavna kružna anomalija, misteriozni objekat precnika od 60 metara, koji je i najinteresantniji.

Manji sekundarni objekat koji se nalazi 200 metara od prve anomalije sa oblašću koji lici na dva „prozora goticke crkve“ i

Treća anomalija . Sirok kameni izdanak sa pukotinom 28 metara visine i 275 metara sirine, koji lezi oko 1.500 metara juzno od velikog kruznog objekta, direktno na drugom kraju „traga“.

Svedska televizija Titan, priprema dokumentarac u saradnji sa OceanX timom, u kome ce biti prikazani snimci dobijeni podvodnom kamerom i aparatima koji su ipak radili.
Clan istrazivackog tima Peter Lindberg je rekao .
„Prvo smo mislili da smo naisli na stenu, ali to je nesto drugo. Oko jajastog otvora na njemu se nalaze cudne formacije od kamenja koje izgledaju kao ognjista. Uz to, na njima se nalazi nesto nalik na cadj, a posto nikad nije zabelezena vulkanska aktivnost u Baltickom moru, nemamo drugo objasnjenje“.

"Culi smo mnogo razlicitih objasnjenja, od toga da imamo posla da svemirskim brodom Dzordza Lukasa Milenijumskim Sokolom, do toga da se u morsko dno jednostavno nesto zarilo,""Ne znamo da li je rec o prirodnom fenomenu ili objektu. Kada smo trazili olupinu iz Prvog svetskog rata, ovaj kruzni objekat se samo pojavio na monitoru." 
"Mnogo puta smo pretrazivali tu oblast. Napravili smo 3D fotografije tog dela morskog dna, poslali smo ronioce, kao i robot kameru. Takodje smo uzeli uzorke morske vode i izmerili nivoe radijacije i toksicnosti," priča Lindberg. 
Uzet je uzorak sa ovog misterioznog NLO-a i trenutno je sve u fazi ispitivanja.
Ovaj objekat koji neverovatno podseca na Milenijumskog Sokola iz Ratova zvezda, je ili napravio čovek ili dolazi iz dalekog svemira.
Nadamo se da ce odgovor uskoro stici s obzirom da ronioci krecu u istrazivanje ove podmorske tajne.
"Ja mislim da nece naći nista, eventualno neki veliki okrugli kamen," skeptican je Bendzamin Radford, urednik Skeptical Inquirer magazina.
"Sonarne slike nisu toliko kvalitetne i cesto naprave lazne oblike."
Dok je tim Ocean Explorer vidno uzbudjen zbog svog potencijalnog otkrica, ostali su malo skepticni po pitanju cele situacije.
U proslosti se već desavalo da ova tehnologija zbuni naucnike jer usnimi "cudne objekte" koji nisu nista drugo do malo neobicnije kamene formacije.
Balticko more se smatra grobnicom blaga i procenjuje se da se u njemu krije oko 100.000 objekata.

Tarimske mumije ( The Mummies of Tarim Basin )

Posle puno polemika i političkih intriga, arheolozi su genetskim testiranjem dokazali da su bielci lutali Kinom hiljadama godina prie nego su dosli azijati.

Preko stotinu mumija pronadjeno je u posljednjih nekoliko desetleca u kotlini Tarim Basin na krajnjem zapadu Kine. Mumificirana trupla ljudi biele rase datiraju od prie vise od 2.000 godina. Univerzitetski profesor Victor Mair iskopao je onde nevjerojatno ocuvane mumije plave kose i velikog nosa. Kad su sprovedena DNA istrazivanja na tim mumijama, dokazano je da su ljudi evropskog porekla. Premda drevni kineski tekstovi spominju belce na tim prostorima, jos uvijek je nepoznato kako i zasto su ti ljudi zavrsili u toj udaljenoj kotlini. Istraživanje, koje je kineska vlada, namjerno odgodila da javno objavi se vršilo na mumijama koje su pronađene oko Tarim Basima u posljednjih nekoliko desetljeća. Točnije na platou pustinje Taklaman, zabite regije zapadne Kine, njihovi ostatci su prikazani u muzeju u Urumqi glavnom gradu Uigura i pokrajine Xinjiang, ime pustinje Taklaman znači: „Ući ćeš ali nikada nećeš izaći.“ Ove prirodne mumije su puno bolje sačuvane od ijedne Egipatske mumije, i njihovo ruho je u savršenom stanju, kod nekih mumija se vide i pore na koži koja je još uvijek elastična. Nalazišta mumija su masovna što upućuje da su obitavali na jednome mjestu više generacija.