""Svet je prepun arheoloških zagonetki koje zbunjuju današnje "naucnike "
na različite načine; ili se nalazi ne poklapaju s prihvaćenim vremenskim sledovima, ili su nalazi pronađeni na mestu na kojem se ne bi trebali nalaziti, ili su prastari artefakti toliko savršeni da izgledaju da su napravljeni današnjom tehnologijom ili čak i modernijom tehnologijom od one koju mi poznajemo danas. Jedan takav predmet nađen na području Turske, postao je zagonetka koju nismo u stanju odgonetnuti
.Naucnici su pobliže odlučili ispitati ostatke opsidijanske narukvice pronađene 1995. na području arheološkog lokaliteta u Aşıklı Höyük u Turskoj. 9500 godina stara narukvica je analizirana uz pomoć trodimenzionalnog kompjutorskog skeniranja što je, umesto davanja odgovora, još više zbunilo naucnike jer bi bilo jako teško ili gotovo nemoguće ovakvu narukvicu napraviti uz pomoć najmodernijih masina za oblikovanje opsidijana ili sličnih materijala. Istraživači instituta Français d’Etudes Anatoliennes u Istambulu i labortorije Tribologie et de Dynamiques des Systèmes, su istraživali obrađenu površinu narukvice i njena mikro topografska svojstva. Pri tome su otkrili njena neverojatna svojstva i ekspertizu kojom je napravljena. Kako je neolitsko društvo iz lokaliteta Aşıklı Höyük uspelo napraviti ovakav nakit, ostaje misterija. Ova narukvica je najstariji obrađeni predmet izrađen u Neolitiku. Predmeti od opsidijana su se najviše pravili 7000.-6000. prije nove ere, i to za sve moguće svrhe: ogledala, oštrice, posude i tako dalje (o nekim jako zagonetnim hirurškim oruđima i uptrebnim predmetima pronađenim na području Južne Amerike izrađenima od lidita, jedne vrste vulkanskog stakla koje je još teže za obradu.
Ekspertiza obrade narukvice i njena politura je toliko sofisticirana da parira današnjim tehnikama politure. Narukvica je datirana u period od 7500. prije nove ere, ali čitatelje moramo upozoriti na nedavno otkriće o tome da sunce deluje na radioaktivne materijale, to jest da stvara anomalije u raspadu radioaktivnih materijala, istih onih sa kojima mi datiramo arheološke nalaze. Na osnovu podataka iz zadnjih istraživanja, s pravom sumnjamo da se datiranja mogu pomnožiti s faktorom dva, što bi značilo da su artefakti barem duplo stariji. Koliko god da je narukvica zaista stara, zapanjuje načinom na koji je izrađena. Ona je dijametra od 10 centimetara, širine 3,3 centimetra. Kompjutorskim skeniranjem narukvice otkriva se njena perfektna izrada. Nepravilnosti su pronađene tek na skali od nanometra to jest miljarditom dielu metra. Istraživanja su otkrila kako je narukvica stvorena visoko specijaliziranom proizvodnjom i tehnologijom. Na njoj se ne prepoznaju nikakve greške ili nepravilnosti. Osim podatka da je savršeno okrugla, ujednačene debljine i simetričnog oblika sa svih strana, zbunjuje nedostatak tragova izrade, ogrebotina ili drugih nepravilnosti na površini što još više zbunjuje, jer se ne može shvatiti kakvom su se tehnikom poliranja koristili pradavni ljudi. Kompleksna politura na ovoj narukvici pokazuje mikro neravnine tek veličine od nanometra. Mi takve nepravilnosti možemo vidjeti tek uz pomoć jakih mikroskopa. Ako je prastari čovjek iz neolitika, to jest mlađeg kamenog doba bio u stanju napraviti tako nešto, on je morao koristiti teleskopska sociva da bi bio u stanju izravnati nepravilnosti koje su toliko male. Kao što smo rekli, ovaj predmet, zajedno sa još šezdesetak krhotina i predmeta nađenih na istoj lokaciji samo stvara još više pitanja na koje današnja nauka jednostavno nema odgovora. Iskreno se nadamo da će Univerzitet iz Istambula i francuske kolege nastaviti s objavljivanjem podataka o ovom nalazištu bez obzira koliko su nalazi neverovatni i koliko ne nalikuju na artefakte iz mlađeg kamenog doba.
Нема коментара:
Постави коментар