Kambiz II. bio je vladar Persije (vladao 530.-522 pr. n.e.), nasledio je Kira Velikog. U želji da dostigne očeve osvajačke uspehe i uspostavi persijsku vladavinu kroz sve tada poznate zemlje (tj. civilizacije) sveta, Kambiz je 525. pr. n. e. napao Egipat, porazivši poslednjeg pravog egipatskog faraona, Psametika III. Međutim, danas ga ne pamte po osvajačkim podvizima, već po izgubljenoj vojsci odaslanoj u osvajački pohod na sićušno kraljevstvo u pustinjskoj oazi - sili od 50 000 ratnika koja je nestala bez ijednog preživelog, i bez ikakvog traga vec više od 2 000 godina.
Istraživači pustinja i pustolovi poput grofa Laszla Almasya (na kojem je temeljen lik engleskog pacijenta u knjizi i filmu istog naslova) pokušali su otkriti njihovo posljednje počivalište i riješiti misteriju njihovog nestanka.
Herodot i Kambiz Glavni izvor priče o Kambizu i njegovoj izgubljenoj vojsci drevni je grčki putnik i povjesničar Herodot, neustrašivi čovjek koji je putovao širom Egipta već 15 godina nakon perzijske invazije.
Herodot je slijedio Kambizove puteve i bilježio lokalne priče i pripovijesti o ovome osvajaču. Nažalost, njegova objektivnost je upitna; Herodot je gajio tipičnu grčku antipatiju prema Perzijancima, a u svojoj Povijesti Kambiza bez grižnje savjesti ocrnjuje kao despota, luđaka i nesposobnjakovića.
Herodot prvo izvještava kako je Kambiz uspio prijeći teško prohodno sinajsko pustinjsko područje i suočiti se s Egipćanima s vlastitom vojskom u punoj snazi, što je važno jer nam govori da su Perzijanci bili osposobljeni za pustinjske transporte.
Angažirali su arapska plemena da im na redovitim razmacima uz put postave spremišta vode, zapravo umjetne oaze - pa su tako na ratište mogli stići u dobrom stanju i poraziti Psametika.
Da bi ga okrunili kao faraona, Kambiz je kasnije putovao u glavna egipatska kultna središta, no, prema Herodotu, nije se pretjerano potrudio da upozna ili ispoštuje njihove običaje. Nakon toga je odlučio pokrenuti vojni pohod na Etiopljane (s južne strane), Kartažane (uz obalu prema zapadu) i Amonijce - stanovnike oaze Siwe, malog plodnog područja duboko u Zapadnoj pustinji, poznatog po proročištu Amonova hrama (siwanski naziv za egipatskog boga Amona-Ra, kojeg su Grci izjednačavali sa Zeusom). Svećenici hrama uživali su poštovanje egipatskih vladara, koji su ovdje dolazili po »božansku« milost za legitimizaciju svoje vlasti. Aleksandar Veliki potrudio se to učiniti osvojivši Egipat 200 godina kasnije, no Kambiz, čini se, nije slijedio primjerene običaje, omalovaživši Siwance.
Ekspedicija u Siwu
Da bi organizirao pohod na Etiopiju, Kambiz je svoju vojsku poveo južno niz Nil, zadržavši se kod Tebe da bi odvojio dio ljudi i poslao ih na Siwu 524. pr. n. e. Prema trećoj knjizi Herodotove Povijesti, vojsci od 50 000 ljudi bilo je zapovijedeno da »porobe Amonijce i spale Zeusovo proročište«. Uz pomoć vodiča, vojska je krenula u pustinju, stigavši do »grada Oaze«, Grcima poznatog kao »Otoci sreće« (današnja Kharga) nakon sedmodnevnog marširanja prema zapadu. Nakon toga više nisu viđeni, premda su sami Siwanci Herodotu nekako uspjeli ispričati što se otprilike tada dogodilo: a Amonijci o tome pričaju ovako: kad je vojska prolazila kroz pustinju od one Oaze prema njima, negdje otprilike na polovici puta između ... [Siwe] i Oaze, dok su vojnici doručkovali, zapuhalo je silno i neuobičajeno
dugo koje ih je, noseći pješčane nanose, zatrpalo, i tako su oni netragom nestali. Tako se, kažu Amonijci, dogodilo s tom vojskom.*
Ovo je sve što znamo o izgubljenoj vojsci, i mnogi proučavatelji sumnjaju da se ova epizoda uopće dogodila. Možda je Herodot cijelu priču jednostavno izmislio ne bi li Kambiza prikazao što glupljim. Zašto bi perzijski vladar gubio vrijeme napadajući Siwu? Zašto bi slao tako veliku vojsku da osvoji tako malo mjesto (s vjerojatno ne više od par tisuća stanovnika)? I, što je najvažnije, zašto bi ih slao tako pogibeljnom rutom bez ikakve pripreme ili sigurnosnih mjera?
Sam Herodot sugerira neke odgovore, premda neizravno.
Mogući motiv za ekspediciju bio je taj da je Kambiza naljutio stav svećenika Amonova hrama, koji su - i sami ljutiti zbog neukazana poštovanja - možda širili glas kako je njegova vlast nelegitimna.
Možda su čak i pretkazali njegovu smrt. Herodot također ističe podatak da je Kambiz bio razdražljiv pijanac, poznat po izljevima zlobe i okrutnog bijesa, i da je teško opraštao. Također je bio dovoljno poremećen da ugrozi svoje ljude nedovoljnim planiranjem i slabim pripremama.
Alternativno objašnjenje je da je Siwa bila tek usputna točka na dužemu putovanju. Možda su pravi ciljevi bile zemlje dalje prema zapadu. Kambizov planirani napad na Kartagu otkazan je jer su Feničani koji su mu pribavljali flotu odbili ići protiv svojih srodnika koji su imali koloniju u Kartagi. Možda je zato planirao napad s kopna; to bi objasnilo nesrazmjernu brojku članova vojne ekspedicije. Ako je Herodot u pravu, perzijska vojska nastradala je na turoban način. Područjem kojim su putovali prevladavaju neplodne udoline golih stijena i kamenja; vjetrom oblikovani obluci; zaravni soli i prašine; nepregledna pješčana mora neprohodnih dina; vrući pustinjski vjetrovi topliji od 40°C koji ne opadaju danima; silne pješčane oluje koje zatrpaju sve što stoji; i apsolutna nestašica vode. Nije sasvim jasno kako su Amonijci saznali za sudbinu izgubljene vojske, s obzirom da su Herodotu izričito rekli da niti jedan vojnik nije stigao do Siwe; možda su tek pretpostavili najvjerojatniji ishod događaja.
Vojska u pustinji
Osim što predstavlja veliki neriješen misterij, gorka sudbina izgubljene
Kambizove vojske nudi i fascinantnu mogućnost da na ovom području postoji veliko nalazište kostiju, oklopa, odjeće, oružja i opreme iz davnog perzijskog doba, koje čeka da ga netko otkrije. U vojsku su vjerojatno bili uključeni ratnici iz mnogih različitih krajeva antičkog svijeta. U iznimno suhim klimatskim uvjetima, te uz mogućnost da ih je pijesak zaštitio prekrivši ih, ostaci bi mogli biti nevjerojatno dobro očuvani.
Negdje u Sahari mogla bi se nalaziti riznica arheološkog blaga.
Teška meta Opisujući kretanje vojske od mjesta oaze poznate kao »Otok sreće« (danas važnog agrikulturalnog mjesta poznatog pod imenom Kharga), Herodot nudi nekoliko smjernica za moguće lokacije gdje je vojska izgubljena. Od ove oaze vjerojatno su pokušali slijediti tradicionalnu karavansku rutu za Siwu, koja prolazi kroz oaze u Dakhli (nekoliko stotina kilometara zapadnije), pa u Farafri (još nekoliko stotina kilometara dalje prema sjeverozapadu). Iz Herodotovih zapisa čini se da su Perzijanci možda stigli do Dakhle, pa čak i Farafre, no onda su nestali u pokušaju da prevale zadnji dio puta. Čak i ovako suženo, područje koje valja istražiti još uvijek je zastrašujuće veliko. Ako su se Perzijanci izgubili na izlazu iz Dakhle i krenuli u pogrešnom smjeru, mogli su završiti bilo gdje u Zapadnoj pustinji.
Zapadna pustinja jedno je od najtežih mjesta na svijetu za traženje izgubljenih ostataka. Nepregledna je i pokriva oko dvije trećine današnjeg Egipta; zauzima područje od 680 000 kvadratnih kilometara, što je jednako ukupnoj veličini Austrije, Belgije, Danske, Grčke, Nizozemske, Norveške i Švicarske.
Uvjeti su, kao što je opisano, neizmjerno teški i loši. Čak ni moderna vozila s pogonom na sva četiri kotača i specijalnom opremom nisu u stanju nositi se s nekima od dina koje se mogu naći u pješčanim morima. Većina područja nedostupna je zbog sigurnosnih problema u regiji: milijuna mina iz Drugoga svjetskog rata, blizine granice s Libijom i osjetljivosti pitanja nafte i terorizma. A tu je uvijek i vjerojatnost da će bilo kakve ostatke na koje se nabasa uskoro prekriti pješčani val, i nikad više neće biti viđeni.
Zagonetni grof Almasy
Nimalo obeshrabreni, mnogi pustinjski pustolovi sanjali su o rješavanju misterija izgubljene vojske. Jedan od najpoznatijih vjerojatno je bio austrougarski plejboj, pilot, i istraživač pustinja grof Laszlo Almasy, čiji su život i djela poslužili kao temelj za lik koji tumači Ralph Fiennes u filmu Engleski pacijent. Almasy je karijeru započeo kao samouki amater u egzotičnom svijetu pustinjskih istraživanja, no zahvaljujući nemarnom odnosu prema osobnoj sigurnosti i umijeću upravljanja motornim vozilima doživio je više nevjerojatnih pustolovina.
Tijekom 1930-ih kretao se u društvu sastavljenom većinom od profinjenih britanskih oficira zainteresiranih za pustinjska putovanja i istraživanja, uglavnom usredotočenih na lociranje polulegendarne Zerzure, Oaze ptičica, na koju su aludirali srednjovjekovni spisi. Uspješno otkrivši ovu skrivenu oazu, Almasy je zapanjio ostale članove kluba Zerzura (kako su se bili nazvali), no njegova potraga za Kambizovom vojskom nije bila tako uspješna, i bila je daleko opasnija.
Almasy je bio vatreni obožavatelj Herodota i 1936. je odlučio pratiti trag vojske slijedeći zapise drevnoga Grka. Njegovo putovanje opisano je u knjizi Saula Kellyja Izgubljena oaza: pustinjski rat i lov na Zerzuru. Kelly opisuje kako je u prethodnoj ekspediciji Almasy otkrio komadiće lončarije, što sugerira kako su Perzijanci namjeravali prijeći bezvodnu pustinju. Zakapajući velike amfore (vrčeve) uzduž planirane rute i upošljavanjem lokalnih plemena da im dopremaju vodu, mogli su izvesti operaciju sličnu prijašnjem uspješnom prelasku Sinaja.
Tako je bar vjerovao Almasy, no kad se 1936. iz Farafre otisnuo na pustinjsku ekspediciju, nije otkrio spremišta vrčeva s vodom već cijeli niz kamenih mogila koje je opisao kao »drevne, šuplje kamene piramide, kružnog oblika, otprilike ljudske visine«, koje su, čini se, označavale rutu preko zastrašujućeg mora pijeska. Perzijanci su možda uposlili izviđače da ih sagrade, nadajući se da će ih dovesti sve do Siwe.
Kelly piše kako se Almasyjeva ekspedicija tad susrela s poteškoćama koje su im dale uvid u moguću sudbinu Kambizove vojske. Njihovo napredovanje zaustavile su neprohodne divovske pješčane dine, a zapuhao je i vrući pustinjski vjetar khamaseen, šibajući njihova vozila olujnom snagom i toplinom od 44°C. Sva vozila osim jednog pokvarila su se, i imali su sreće što su se iz pustinje uspjeli izvući živi u trećem, slijedeći prolaz između dvije goleme dine, sve dok, četiri dana kasnije, nisu dospjeli do Siwe. Almasy je planirao još jednu ekspediciju, no izbio je rat pa nikad nije dobio drugu priliku.
Osporavana otkrića Tijekom posljednjih desetak godina čula su se ponešto konfuzna izvješća o otkrićima u Zapadnoj pustinji, koja su zvučala predobro da bi bila istinita. Prema profesoru Mosalamu Shaltoutu, voditelju Centra za istraživanje svemira u sklopu Instituta za istraživanje pustinjskog okoliša egipatskog sveučilišta Minufiva, talijanska ekspedicija koja je istraživala meteorite nabasala je u prosincu 1996. na arheološke ostatke u području oaze El Bahrein u Zapadnoj pustinji. Geolog ovoga tima, Aly Barakat, pronašao je bodež s drškom, komade lončarije, navodne komadiće ljudskih kostiju, pogrebne humke, vrhove strelica, kao i srebrnu narukvicu za koju je prema fotografiji ustanovljeno da »najvjerojatnije pripada ahamenidskom periodu« (tj. da je drevnoperzijska).
U međuvremenu se dosta čulo o grupi geologa, navodno s kairskog sveučilišta Helwan, koji su godine 2000. u potrazi za naftom nabasali na slične ostatke u istom području, pronašavši razbacane vrhove strelica i ljudskih kostiju.
Godine 2003. geolog Tom Bown poveo je u ovo područje ekspediciju u pratnji arheologa Gaila MacKinnona i filmske ekipe, slijedeći otkrića Alyja Barakata za koje su, prijeporno, tvrdili da su ih zatajile egipatske vlasti. Bown je tvrdio da je i on ostatke pronašao na istome mjestu, pokraj oaze El Bahrein, mjestu koje je kasnije nazvano Wadi Mastour - Skrivena dolina.
Bown je navodno išao toliko daleko da je tvrdio da je vidio na tisuće kostiju razbacanih po pustinji. Ipak, jedna od ekspedicija koje su uslijedile, ona iz 2005., ozbiljno je dovela u pitanje Barakatove i Bownove tvrdnje. Tim ljudi s ohajskog sveučilišta u Toledu, zajedno s britanskim i egipatskim suradnicima, otputovao je na lokaciju pokraj El Bahreina. Otkrili su razbijenu posudu koju su spominjali i Barakat i Bown (premda su je identificirali kao rimsku), no nisu uspjeli pronaći nikakve druge ostatke, osim nekoliko ukopnih mjesta za koje su tvrdili da su uobičajena pojava u pustinjama. Umjesto polja razbacanih ljudskih kostiju pronašli su velik broj fragmenata fosiliziranih »pješčanih dolara« (bića nalik morskim ježincima, iza kojih ostaju specifične okrugle ljušture), koje je navodno vrlo lako zamijeniti za ljudske kosti, čime bi se mogle objasniti prijašnje tvrdnje.
Može li se vjerovati Herodotu?
I tako, unatoč primamljivim naznakama i uzbudljivim tvrdnjama, izgubljena Kambizova vojska očito još nije pronađena, kao ni bilo kakav konačan dokaz njihova postojanja. Mogile i fragmenti lončarije koje je pronašao Almasy te oružje i kosti koje su navodno vidjeli Barakat i Bown možda nisu ono što se misli da jesu, ili jednostavno pripadaju nekoj od mnogih drugih skupina koje su pokušale prijeći pustinju - primjerice, zloglasna cesta četrdesetodnevne robovske karavane slijedila je ovu rutu kroz Zapadnu pustinju preko Kharge. Konačno, vjerodostojnost ove priče ovisi o Herodotu. Što se toga tiče, nisu ga osobito cijenili čak ni ostali antički pisci, od kojih su neki smatrali da bi nadimak »Otac povijesti« koji mu je nadjenuo Ciceron trebalo promijeniti u »Otac laži«. Kao što je već spomenuto, imao je predrasude spram Perzijanaca i Kambiza je opisao zlikovački pristrano. Zapravo, iz nekih drugih modernih izvora čini se da su mnoge skupine ljudi u tadašnjem Egiptu osvajača dočekali raširenih ruku, a jedan zapis jasno bilježi da je Kambiz iskazivao hvalevrijedno poštovanje za egipatsku religiju i običaje. To ne znači da je Herodot priču o zgubljenoj vojsci izmislio, niti da su ga njegovi izvori prevarili, no ovoj ionako teškoj potrazi dodaje još jedan sloj sumnjivosti. Ukoliko Herodotu ipak odlučite povjerovati, u potragu se možete uključiti i sami. Godine 2004. turistička agencija imena Aqua Sun Desert u svoj je program uvrstila pustinjski safari kojim se, u potrazi za ostacima izgubljene vojske, istražuje područje Zapadne pustinje oko Dakhle, Farafre, Siwe i El Bahreina. Najavljeno je da će program trajati pet godina (do 2009.). Kao što kaže voditelj agencije Hisham Nessim: »Otkrijemo li nešto o izgubljenoj vojsci, bit će to otkriće stoljeća«.
Нема коментара:
Постави коментар